beats by dre cheap

Nešto se mislim...

Već veoma dugo nisam pisala ovdje, a nekada davno je to bilo poput zraka za mene. Iako sam imala potrebu, nisam imala vremena ili volje da tu potrebu i zadovoljim. Znate šta je najtužnija stvar u životu? Kada ljudi koji su vam iznimno bliski, ljudi koji su suštinski dobri i nisu zlonamjerni, nesvjesno počnu isisavati svu energiju iz vašeg bića. A meni se to uvijek desi. Ne znam kako se ja kao teški pozitivac i optimista u životu uvijek zbližim sa teškim, mračnim pesimistima, koji dugo vremena tako ni ne djeluju. Znate tu sortu ljudi, zar ne? To su oni koji uvijek i u svemu vide samo loše i negativne strane, koji ni u najljepšoj mogućoj situaciji neće reći 'zaista sam sretan', nego će pronaći način da istaknu ono što ih unesrećuje i učine minornim ono lijepo. To su oni ljudi koji kada ih pitate kako su, čak i ako im je bolje u odnosu na neki prethodni period, neće reći 'nije dobro, ali bolje je', nego će reći 'bolje je, ali nije dobro', stavljajući naglasak na to da su i dalje loše i da ih trebamo tetošiti. Takvi ljudi ispiju apsolutno svu energiju iz čovjeka i to neprimjetno! I tako sam ja, uvijek pozitivna i uvijek optimistična, provodeći svaki dan s određenom drugaricom, postala apsolutni namćor koji u svemu vidi samo ružno i samo želi da život što prije prođe, da spava i mrzi cio svijet po cijele dane, da pati bez razloga i biva u bezizlaznoj situaciji, opet bez razloga, samo zato što sam pokupila svu moguću negativnu energiju. Počele su da me bole stvari koje sam davno preboljela, počela sam da mrzim i ljude i svijet i sve što se vezuje za život. Znate one lažne, ili bolje reći bezrazložne, depresije? E jedna takva me savladavala, a na meni je bilo da odlučim kojim putem ću ići - da li ću dozvoliti da i sama postanem to odvratno biće znano kao 'energetski vampir' ili ću se vratiti u svoje prirodno stanje. U tome leži i razlog zašto sam se toliko distancirala od svih ljudi, a pogotovo od te drugarice. Prije par dana na fakultetu sam se uhvatila u situaciji u kojoj sam sasvim dobrog i normalnog raspoloženja razgovarala sa ljudima o nekim normalnim temama, sa mnoštvo šala i humora (jer sam takva prirodno!), a onda sam ugledala nju kako dolazi stepenicama i automatski sam se natmurila i pomislila 'shit, sad moraš biti depresivna' i zaista jesam bila! Trebala su mi dva dana da se oporavim od tog kratkog susreta s njom. Dva dana! Dva dana, u vrijeme kada trebaš spremati ispite a nisi sposoban jer ti je sva energija isisana, ravna su vječnosti! I onda te ta osoba pita jesi li ljuta nešto, jer četiri mjeseca niste popile kafu i jer se više uopće ne javljaš, a ti prosto nemaš srca da joj kažeš istinu jer će pasti u još veću depresiju, mada razloga nema, a pri tom ne želi ni da se liječi iako lijekove ima. Vrzino kolo! Na kraju svega, ne mogu a da se ne zapitam - je li do mene? Jesam li ja ta koja ne umije biti prijatelj, iako sam za prijatelje uvijek tu 200%, ali to uvijek nekako ima rok trajanja. Je li do mene, zaista, ili prosto ne dobijam nazad tih 200% pa odustanem, ili shvatim da ljudi nisu ono što su prvobitno prezentirali pa shvatim da mi to novootkriveno njihovo lice ne odgovara? Ili šta? Gdje griješim pa nekako ne mogu održati neku konstantu kada su prijateljstva u pitanju? Naravno, postoje tu ljudi koji traju dugo, ali nisu to ona bezuvjetna prijateljstva u kojima dijeliš sve, ali apsolutno sve... E takvo prijateljstvo tražim. I takvog prijateljstva čini mi se danas više nema. Evo, ne znam, majke mi...

Zarobljena čekanjem.
http://steviana.blogger.ba
08/07/2017 22:03