beats by dre cheap

Početak početka je svuda. Kraj kraja je u nama.

Početak. Mnogi bi rekli najteže je početi i zato ću se ja praviti kao da samo nastavljam tamo gdje sam jednom davno, u prošlom životu reklo bi se, stala. Odavno se i čini kao da život još uvijek i stoji zaleđen u tom trenutku. I ja zajedno s njim. Ali kada stvarnost smijeni tu iluziju shvatim da život ne stoji već da ide munjevitom brzinom i to obično prolazi negdje pored mene. Tek rijetko i mene povuče za sobom, onako snažno i silno. Pa me baci i ostavi da se pitam gdje sam i kuda ću dok skupljam komadiće razasute svuda po nepreglednom polju nepreboli.
Zato što nastavljam, predstavljati se neću. Predstavljena sam već mnogo puta a moje ime otkriveno nepoznatim sjenama ništa nije promijenilo ili pomoglo da stvari budu bolje, da idem i ne zastajkujem, da ne posrćem i da se ne osvrćem, da ne pravim pogrešne izbore, da život častim samo sretnim momentima...
Ovdje ću ispisati svoju dušu. A ako čitate nečiju dušu, je li ime zaista neophodno za poznavanje i prepoznavanje? Duša stanuje u pogledu, pa ako moju iščitate, pa nam se oči negdje sretnu, prepoznat ćemo se sigurno. I pustite tada da tišina ispriča ono što duše odšute. Moja duša je ranjena. Ranjena je mnogo puta. I čini mi se da je jedino na ovaj način mogu zacijeliti i izliječiti - da je otvorim i pustim da slobodno luta od kutka do kutka svijeta tražeći neku koja će odslušati njenu bol, razumjeti i pomoći joj da je sahrani zanavijek.
Riječ je uvijek most između nas i drugoga, zato ću pustiti da pređe i one neosvojive i upozna neku koja će joj biti putokaz kako da u sebe samu sakupi sve slomljene dijelove i ponovo bude cijela i oslobođena. Neka riječi ispisane ovdje izbave moju dušu iz tame u kojoj spava i neka je natjeraju da ponovo, pročišćena, vjeruje. Da vjeruje u sve ono u šta je naivno vjerovala dok je nisu slomile oluje i ranili vjetrovi. Da vjeruje da je bolje sutra odmah tu, tik iza ugla, i da samo čeka pravi osmijeh pa da osvane. Jednostavno, da vjeruje... Ima li išta važnije od nade? I išta strašnije od njenog ugasnuća? Ima. Strašnije je još samo kad živa duša mrtva hoda. Ugasla. Uvehla. A živa.
Dobro došli.

Zarobljena čekanjem.
http://steviana.blogger.ba
07/09/2016 23:08