26.07.2017.

Ti si šapat duše moje...

Tako ja to. Sjedim po cijele dane sama, zamišljam idealni život koji tako želim živjeti, a koji će mi, čini mi se zauvijek, izmicati za nekoliko koraka. Sjedim i posmatram željeni život pred očima, kao neki film. Sama sam jer sam tako izabrala. Distancirala sam se od svijeta, od svih ljudi koji me okružuju, od svih ljudi čije društvo mi je do nedavno prijalo, od svih ljudi kojima je moje društvo prijalo. Jesam, jer je tako bolje za mene. Iz mene, vječitog optimiste i dobrotvora, iscrpili su svu moguću energiju konstantnim pesimizmom, konstantim žaljenjem, konstantnim traženjem problema tamo gdje ga nema, konstantnim izmišljanjem razloga za loše raspoloženje. Ako išta na svijetu mrzim to su licemjerje, laž i energetski vampiri. A posljednjih nekoliko godina bila sam okružena baš takvim faktorima. I zato sam postala energetski zombi. Bez volje da se i sa kim družim, svaki vid komunikacije kratim na najnužniji, žudim za 'svojim' vremenom i samoćom i pitam se šta će biti kada se oporavim, ko će biti tu za mene, da li ću uspjeti otjerati sve ljude iz svog života zato što mi je sada potrebno da nisu tu? I pitam se kako staviti ljudima do znanja da ti njihovo društvo više ne prija i da iz tebe iscrpljuju svaku iskru pozitivnosti i optimizma i zbog njih postaješ mračan, bezvoljan i mrtav iznutra? Kako, a da ih ne povrijediš, jer ne radi namjerno?! Evo ne znam... Zato sam uzela odmor od svih i od svega. Bavim se svojim obavezama, koliko sam u stanju, vrijeme provodim sa porodicom, koliko smo u mogućnosti. I tako se punim pravom energijom, napajnom na izvoru jedine čiste i prave ljubavi. A onda i ta ljubav. Dođavola s njom. Toliko puta sam se opekla, ma šta opekla, izgorjela do srži, da se sada plašim i bilo kakve iskre, čak i mogućnosti da negdje zaiskri, čak i bil kakvog kontakta koji bi potencionalno nekada mogao voditi u tom smjeru. Da, plašim se razgovarati s muškarcima. Da. Bježim od toga u širokom luku iako cijelim bićem žudim za ljubavlju, za onom pravom osobom. Strah je ipak jači. Još uvijek. Možda zato što se i danas stegne u grlu kada se sjetim vremena koje sam u nepovrat poklonila njemu, onom posljednjem, najbolnijem, a onda se sjetim i kraja naše priče, koji je značio početak njihove, krunisane brakom, čini mi se sretnim. Ili se barem nadam da je sretan. Ne zato što je on tu sreću nečim zaslužio, nego zato što sam prestala osjećati tu vrstu gorčine. Znam da je sreća i mene poslužila onda kada su nam se putevi razišli jer bi kobno i nesretno bilo da smo nastavili hoditi istim putem i da sam nekim slučajem završila na njenom mjestu. Nismo bili jedno za drugo. On, onakav, nije za mene. Pravi on, onaj kojeg sam upoznala prekasno, nije osoba kakvu trebam u životu, pogotovo ne na mjestu one prave osobe, one za zauvijek. Ali ipak žalim za vremenom koje sam u nepovrat izgubila s njim, zbog njega. Iako sam naučila važne i velike lekcije, ipak žalim za vremenom. Još više žalim zbog straha koji me od tada prati. Straha od ljudi. Straha od vezivanja. Straha od ljubavi. Zato što nemam mjeru. Kada se dajem, dajem u cijelosti. A kad pripadnem nekome u cijelosti, pa me odbaci, teško se pronalazim... Ako ništa, mnogo sam sazrela za ovo vrijeme, za ova iskustva, iako sam uvijek bila pretjerano zrela. Stara duša, što bi se reklo. Sada, nakon svega, čvrsto znam šta u životu želim. Samo se nadam da me strah neće spriječiti da to prepoznam i ostvarim...