31.10.2016.

"Ja bih mogao da uzmem za devizu ime jedne kanađanske lađe: I'm alone (Ja sam sâm). Ali ja sam i bez devize." I. Andrić

Posljednji dani se teško vuku. Dugi su i prilično prazni. Jedino što ih ispunjava je bol koju osjećam s vremena na vrijeme i pogledi upereni u kazaljke na satu, koje se miču iako vrijeme često stoji. Bol zbog probuđivanja svijesti o neprebolijevanju. Nisam ga preboljela. Tačnije, nisam preboljela ono što mi je uradio, nisam preboljela sebe koja ga je voljela. Nisam preboljela sliku sebe u apsolutnom rasulu. Nisam preboljela onaj bolni krik pretvoren u vrisak i suze, glave zagnjurene u jastuk. Nisam preboljela taj osjećaj cijepanja na dvoje, a onda komadanje tih dijelova na sitne djeliće. Nisam. Nisam preboljela more tuge koje je prijetilo da će me potopiti dok ga nisam odlučila ignorisati i hodati uzdignute glave. Kao da nisam naučila da voda uvijek vuče ka dnu i da se po njoj hodati ne može. I sve što na to zaliči - samo je privid. Ja jesam dobro. Za one koji žele da budem dobro. Jer to je svakako gornja granica onoga što mogu vidjeti - mene koja hrabro ide dalje i ne osvrće se. A i zašto bi se osvrata, zaboga, on je već oženjen čovjek i tu se više ništa ne može napraviti. Ali za one koji gledaju želeći da vide, bez pitanja, jasno je da moja bol nije ni on, da moja bol nije ni njegov brak, a ni njegov izbor, već sve ono kroz šta sam s njim i zbog njega prošla, unazađena za stotinu godina ljubavi i sposobnosti i spremnosti na voljenje. Oni koji žele vide da me guši bol zbog praznine koja sam postala, zbog romantika koji mrtav umoran spava u meni, nespreman da se ponovo suoči sa sanjanim svijetom. Oni koji to hoće, osjetit će da me boli samoća i usamljenost koje mi teku venama umjesto krvi. Znat će takvi i da me boli svaki pogled koji spustim pred muškarcima koji na trenutak požele da se zainteresiraju, jer nisam spremna da ponovo prođem kroz bilo šta što može imati isti ili makar trun sličan ishod. Nisam spremna ni na šta što nije zauvijek. A želim svoje zauvijek. Želim rame pravljeno za moju glavu, želim srce koje kuca u ritmu sa mojim, želim ruke koje najjače grle i stope koje čvrsto na zemlji stoje spremne da me zadrže na tlu kada zadrhtim i pokleknem. I glas topao od ljubavi i šapat od kojeg se drhti i osmijeh koji tjera oblake. Želim. A nemam snage za nova lutanja i traganja. I, kažite mi, ima li išta tužnije od toga?