11.08.2017.

Pet stvari koje bih rekla mlađoj sebi...

Kada bih imala priliku sa sobom, mlađom, podijeliti životnu mudrost stečenu do 25. godine, rekla bih si:
1. Ne lomi se zbog pogrešnih ljudi, čak i prijateljstva imaju rok trajanja.
2. Ne uči o ljubavi iz romantičnih filmova i knjiga, ipak bajka završava u ponoć.
3. Ne plaši se izaći u javnost bez šminke, nametnute norme i društveni okovi prestat će biti bitni onda kad istinski vidiš sebe i takvu se prihvatiš i zavoliš.
4. Ne mijenjaj se zbog muškarca, svaki je prolazan, stoga ne ulaži cijelu sebe u polovične odnose.
5. Nađi sredinu u povjerenju s ljudima, nemoj biti isključiva ni u jednoj krajnosti.

26.07.2017.

Ti si šapat duše moje...

Tako ja to. Sjedim po cijele dane sama, zamišljam idealni život koji tako želim živjeti, a koji će mi, čini mi se zauvijek, izmicati za nekoliko koraka. Sjedim i posmatram željeni život pred očima, kao neki film. Sama sam jer sam tako izabrala. Distancirala sam se od svijeta, od svih ljudi koji me okružuju, od svih ljudi čije društvo mi je do nedavno prijalo, od svih ljudi kojima je moje društvo prijalo. Jesam, jer je tako bolje za mene. Iz mene, vječitog optimiste i dobrotvora, iscrpili su svu moguću energiju konstantnim pesimizmom, konstantim žaljenjem, konstantnim traženjem problema tamo gdje ga nema, konstantnim izmišljanjem razloga za loše raspoloženje. Ako išta na svijetu mrzim to su licemjerje, laž i energetski vampiri. A posljednjih nekoliko godina bila sam okružena baš takvim faktorima. I zato sam postala energetski zombi. Bez volje da se i sa kim družim, svaki vid komunikacije kratim na najnužniji, žudim za 'svojim' vremenom i samoćom i pitam se šta će biti kada se oporavim, ko će biti tu za mene, da li ću uspjeti otjerati sve ljude iz svog života zato što mi je sada potrebno da nisu tu? I pitam se kako staviti ljudima do znanja da ti njihovo društvo više ne prija i da iz tebe iscrpljuju svaku iskru pozitivnosti i optimizma i zbog njih postaješ mračan, bezvoljan i mrtav iznutra? Kako, a da ih ne povrijediš, jer ne radi namjerno?! Evo ne znam... Zato sam uzela odmor od svih i od svega. Bavim se svojim obavezama, koliko sam u stanju, vrijeme provodim sa porodicom, koliko smo u mogućnosti. I tako se punim pravom energijom, napajnom na izvoru jedine čiste i prave ljubavi. A onda i ta ljubav. Dođavola s njom. Toliko puta sam se opekla, ma šta opekla, izgorjela do srži, da se sada plašim i bilo kakve iskre, čak i mogućnosti da negdje zaiskri, čak i bil kakvog kontakta koji bi potencionalno nekada mogao voditi u tom smjeru. Da, plašim se razgovarati s muškarcima. Da. Bježim od toga u širokom luku iako cijelim bićem žudim za ljubavlju, za onom pravom osobom. Strah je ipak jači. Još uvijek. Možda zato što se i danas stegne u grlu kada se sjetim vremena koje sam u nepovrat poklonila njemu, onom posljednjem, najbolnijem, a onda se sjetim i kraja naše priče, koji je značio početak njihove, krunisane brakom, čini mi se sretnim. Ili se barem nadam da je sretan. Ne zato što je on tu sreću nečim zaslužio, nego zato što sam prestala osjećati tu vrstu gorčine. Znam da je sreća i mene poslužila onda kada su nam se putevi razišli jer bi kobno i nesretno bilo da smo nastavili hoditi istim putem i da sam nekim slučajem završila na njenom mjestu. Nismo bili jedno za drugo. On, onakav, nije za mene. Pravi on, onaj kojeg sam upoznala prekasno, nije osoba kakvu trebam u životu, pogotovo ne na mjestu one prave osobe, one za zauvijek. Ali ipak žalim za vremenom koje sam u nepovrat izgubila s njim, zbog njega. Iako sam naučila važne i velike lekcije, ipak žalim za vremenom. Još više žalim zbog straha koji me od tada prati. Straha od ljudi. Straha od vezivanja. Straha od ljubavi. Zato što nemam mjeru. Kada se dajem, dajem u cijelosti. A kad pripadnem nekome u cijelosti, pa me odbaci, teško se pronalazim... Ako ništa, mnogo sam sazrela za ovo vrijeme, za ova iskustva, iako sam uvijek bila pretjerano zrela. Stara duša, što bi se reklo. Sada, nakon svega, čvrsto znam šta u životu želim. Samo se nadam da me strah neće spriječiti da to prepoznam i ostvarim...

08.07.2017.

Nešto se mislim...

Već veoma dugo nisam pisala ovdje, a nekada davno je to bilo poput zraka za mene. Iako sam imala potrebu, nisam imala vremena ili volje da tu potrebu i zadovoljim. Znate šta je najtužnija stvar u životu? Kada ljudi koji su vam iznimno bliski, ljudi koji su suštinski dobri i nisu zlonamjerni, nesvjesno počnu isisavati svu energiju iz vašeg bića. A meni se to uvijek desi. Ne znam kako se ja kao teški pozitivac i optimista u životu uvijek zbližim sa teškim, mračnim pesimistima, koji dugo vremena tako ni ne djeluju. Znate tu sortu ljudi, zar ne? To su oni koji uvijek i u svemu vide samo loše i negativne strane, koji ni u najljepšoj mogućoj situaciji neće reći 'zaista sam sretan', nego će pronaći način da istaknu ono što ih unesrećuje i učine minornim ono lijepo. To su oni ljudi koji kada ih pitate kako su, čak i ako im je bolje u odnosu na neki prethodni period, neće reći 'nije dobro, ali bolje je', nego će reći 'bolje je, ali nije dobro', stavljajući naglasak na to da su i dalje loše i da ih trebamo tetošiti. Takvi ljudi ispiju apsolutno svu energiju iz čovjeka i to neprimjetno! I tako sam ja, uvijek pozitivna i uvijek optimistična, provodeći svaki dan s određenom drugaricom, postala apsolutni namćor koji u svemu vidi samo ružno i samo želi da život što prije prođe, da spava i mrzi cio svijet po cijele dane, da pati bez razloga i biva u bezizlaznoj situaciji, opet bez razloga, samo zato što sam pokupila svu moguću negativnu energiju. Počele su da me bole stvari koje sam davno preboljela, počela sam da mrzim i ljude i svijet i sve što se vezuje za život. Znate one lažne, ili bolje reći bezrazložne, depresije? E jedna takva me savladavala, a na meni je bilo da odlučim kojim putem ću ići - da li ću dozvoliti da i sama postanem to odvratno biće znano kao 'energetski vampir' ili ću se vratiti u svoje prirodno stanje. U tome leži i razlog zašto sam se toliko distancirala od svih ljudi, a pogotovo od te drugarice. Prije par dana na fakultetu sam se uhvatila u situaciji u kojoj sam sasvim dobrog i normalnog raspoloženja razgovarala sa ljudima o nekim normalnim temama, sa mnoštvo šala i humora (jer sam takva prirodno!), a onda sam ugledala nju kako dolazi stepenicama i automatski sam se natmurila i pomislila 'shit, sad moraš biti depresivna' i zaista jesam bila! Trebala su mi dva dana da se oporavim od tog kratkog susreta s njom. Dva dana! Dva dana, u vrijeme kada trebaš spremati ispite a nisi sposoban jer ti je sva energija isisana, ravna su vječnosti! I onda te ta osoba pita jesi li ljuta nešto, jer četiri mjeseca niste popile kafu i jer se više uopće ne javljaš, a ti prosto nemaš srca da joj kažeš istinu jer će pasti u još veću depresiju, mada razloga nema, a pri tom ne želi ni da se liječi iako lijekove ima. Vrzino kolo! Na kraju svega, ne mogu a da se ne zapitam - je li do mene? Jesam li ja ta koja ne umije biti prijatelj, iako sam za prijatelje uvijek tu 200%, ali to uvijek nekako ima rok trajanja. Je li do mene, zaista, ili prosto ne dobijam nazad tih 200% pa odustanem, ili shvatim da ljudi nisu ono što su prvobitno prezentirali pa shvatim da mi to novootkriveno njihovo lice ne odgovara? Ili šta? Gdje griješim pa nekako ne mogu održati neku konstantu kada su prijateljstva u pitanju? Naravno, postoje tu ljudi koji traju dugo, ali nisu to ona bezuvjetna prijateljstva u kojima dijeliš sve, ali apsolutno sve... E takvo prijateljstvo tražim. I takvog prijateljstva čini mi se danas više nema. Evo, ne znam, majke mi...

31.10.2016.

"Ja bih mogao da uzmem za devizu ime jedne kanađanske lađe: I'm alone (Ja sam sâm). Ali ja sam i bez devize." I. Andrić

Posljednji dani se teško vuku. Dugi su i prilično prazni. Jedino što ih ispunjava je bol koju osjećam s vremena na vrijeme i pogledi upereni u kazaljke na satu, koje se miču iako vrijeme često stoji. Bol zbog probuđivanja svijesti o neprebolijevanju. Nisam ga preboljela. Tačnije, nisam preboljela ono što mi je uradio, nisam preboljela sebe koja ga je voljela. Nisam preboljela sliku sebe u apsolutnom rasulu. Nisam preboljela onaj bolni krik pretvoren u vrisak i suze, glave zagnjurene u jastuk. Nisam preboljela taj osjećaj cijepanja na dvoje, a onda komadanje tih dijelova na sitne djeliće. Nisam. Nisam preboljela more tuge koje je prijetilo da će me potopiti dok ga nisam odlučila ignorisati i hodati uzdignute glave. Kao da nisam naučila da voda uvijek vuče ka dnu i da se po njoj hodati ne može. I sve što na to zaliči - samo je privid. Ja jesam dobro. Za one koji žele da budem dobro. Jer to je svakako gornja granica onoga što mogu vidjeti - mene koja hrabro ide dalje i ne osvrće se. A i zašto bi se osvrata, zaboga, on je već oženjen čovjek i tu se više ništa ne može napraviti. Ali za one koji gledaju želeći da vide, bez pitanja, jasno je da moja bol nije ni on, da moja bol nije ni njegov brak, a ni njegov izbor, već sve ono kroz šta sam s njim i zbog njega prošla, unazađena za stotinu godina ljubavi i sposobnosti i spremnosti na voljenje. Oni koji žele vide da me guši bol zbog praznine koja sam postala, zbog romantika koji mrtav umoran spava u meni, nespreman da se ponovo suoči sa sanjanim svijetom. Oni koji to hoće, osjetit će da me boli samoća i usamljenost koje mi teku venama umjesto krvi. Znat će takvi i da me boli svaki pogled koji spustim pred muškarcima koji na trenutak požele da se zainteresiraju, jer nisam spremna da ponovo prođem kroz bilo šta što može imati isti ili makar trun sličan ishod. Nisam spremna ni na šta što nije zauvijek. A želim svoje zauvijek. Želim rame pravljeno za moju glavu, želim srce koje kuca u ritmu sa mojim, želim ruke koje najjače grle i stope koje čvrsto na zemlji stoje spremne da me zadrže na tlu kada zadrhtim i pokleknem. I glas topao od ljubavi i šapat od kojeg se drhti i osmijeh koji tjera oblake. Želim. A nemam snage za nova lutanja i traganja. I, kažite mi, ima li išta tužnije od toga?

03.10.2016.

Dodaj svijetu malo boje!

Svu vedrinu ovog posta sažet ću u jednu rečenicu: mnogo sam ponosna na sebe i sve što sam uspjela u posljednjih mjesec dana, a uz to mrtvi romantik u meni nije umro! :D

28.09.2016.

Što je lijep i sunčan dan... em što mi je danas rođendan!

Svaki rođendan me podsjeti na to koliko su nas društvene mreže razdružile, razjedinile, ohladile i distancirale. Svaki rođendan me podsjeti na to koliko su čuda tehnologije i njihovo napredovanje unazadile čovjeka i ljudske međuodnose, izgubivši svoju pravu svrhu. Osvanuo je lijep i sunčan dan. Miholjsko ljeto, napokon, obasipa dane svojom ljepotom. Danas sam napunila 24. godinu svog života. Mog rođendana sjetili su se samo oni kojima je to krvnom vezom dužnost i obaveza. Od prijatelja se sjetio niko nije. Ko zna zbog čega. Za neke sam vjerovatno rođena nekog drugog dana. Za neke možda uopće nisam. Nema veze. Ja sam sebe ipak počastila još jednim položenim ispitom i mnoštvom osmijeha, mnoštvom ljubavi. Jer tako je to u životu. Neki dani, čak i oni najposebniji, posluže kao lekcije. A ovaj moj današnji naučio me da sebe previše dajem ljudima a da zauzvrat ne dobijam ni najmanji dio. Naučio me da je samoća najispravniji mogući izbor i jedini pravi put u životu. Naučio da ću preživjeti i da će novi dan osvanuti čak i bez ljubavi kojom bi mi na ljubav makar prijatelji trebali odgovoriti. Naučio me da prijateljstvo ne postoji i da je sve samo privid u koji sami želimo vjerovati. Naučio me da nikada više ne trebam ulagati svoje vrijeme i svoje emocije u poklanjanje drugima jer rođendani su bitni kada ti je neko bitan. Ne očekujem ja poklone, ali lijepe želje? Očekujem! Očekujem i ljubav i radost zbog moga postojanja. Očekujem jer se i ja iskreno radujem i iskreno volim sve one do kojih mi je stalo. Zato što radost i ljubav ne koštaju ništa a znače sve!

22.09.2016.

Neki pogledi bole više od ma koje riječi i ma kakvog udarca.

Danas su nam se pogledi sreli. Nakon toliko vremena. I opet se mrvim na komadiće. I mrzim sebe što slušam pjesmu koja će me boljeti zauvijek. I pišem ove riječi zamagljenog pogleda. Još se samo nadam da ti je vrijedilo. https://youtu.be/2oFgo_K-n6c

15.09.2016.

Ne dam nikom ovu bol.

Već ko zna koju noć po redu bude me ružni sni o tvojoj sreći. Iako je sreća sve što sam ti oduvijek željela. Teško je podnijeti činjenicu da si sretan i da uzrok tvoje sreće nije moja blizina. Iako sam te odbolovala, iako sam preboljela sve što smo bili. Iako sve to jesam, mrzim te. Mrzim te onako kako nikada nikoga nisam mrzila. Mrzim činjenicu da sam te ikada voljela. Mrzim to kakav si čovjek postao. Mrzim svaki tvoj osmijeh. Mrzim sve trenutke koje smo skupa proveli. Mrzim svaku uspomenu koju smo podijelili. Mrzim i spontanost i želje za blizinom koje su nas nerijetko tjerale da putujemo u drugi grad da popijemo kafu. Mrzim svaki leptirić koji je u meni zamahnuo krilima zbog tebe. Mrzim tvoje ime i sve ljude koji ga imaju. Mrzim svako auto boje tvoga auta s kojim se susretnem. Mrzim dio grada u kojem stanuješ i kafić u koji smo često odlazili. Mrzim Kinder Bueno jer si me njime volio iznenaditi. Mrzim i naš restoran i miris hrane koji iz njega dopire. Mrzim svaki tajanstveni pogled koji smo razmijenili na fakultetu. Mrzim i način na koji si me gledao. I svu slobodu svijeta koju smo osjećali jedno uz drugo. Mrzim i jagode jer si me njima hranio onda kada sam bila uplakana. Mrzim i svaku suzu koju sam zbog tebe prolila. I onaj osjećaj slonovskog tereta u prsima. Mrzim svaki dodir koji je ostavio tvoj trag na mojoj koži. I tvoje prste u mojoj kosi. Mrzim i sve razmijenjene poruke, svaki sekund proveden u razgovoru s tobom. I pisma koja smo pisali. Mrzim svaku tvoju riječ o osjećanjima. Svako tvoje "volim te" i "ne ostavljaj me, molim te". Mrzim i tugu u tvojim očima dok si govorio kako sam sve što imaš i trebaš u životu. Mrzim što sam ti bila najbolji prijatelj kojeg ćeš ikada imati. I svaku radost zajednički podijeljenu i svaku tugu zajednički preživljenu. Mrzim i sve poslovne obaveze koje sam umjesto tebe završavala zanemarujući sebe. I svaku situaciju u kojoj sam tebe stavljala ispred sebe, napola svjesna da to ne zaslužuješ. Mrzim i sve tajne koje su bile samo naše. I sve ulice ovog grada kojima smo zajedno hodali. Mrzim sate, dane, godine koje sam živjela poznajući i želeći tebe. Mrzim sve poklone koje smo ikada jedno drugom dali. I našu zajedničku noć u mom stanu, također, mrzim. Mrzim i "da" koje si joj izgovorio zauvijek. I pjesmu uz koju ste plesali vaš prvi ples, a koja je dugo bila naša pjesma. Mrzim i dječaka u tebi. I svaku tvoju molbu da se pomirimo. Mrzim i to što sam sebe dugo lagala da si moj i da se nikada nećemo rastati. Mrzim što nikada nisi bio moj iako si bio sasvim. Mrzim...

07.09.2016.

Početak početka je svuda. Kraj kraja je u nama.

Početak. Mnogi bi rekli najteže je početi i zato ću se ja praviti kao da samo nastavljam tamo gdje sam jednom davno, u prošlom životu reklo bi se, stala. Odavno se i čini kao da život još uvijek i stoji zaleđen u tom trenutku. I ja zajedno s njim. Ali kada stvarnost smijeni tu iluziju shvatim da život ne stoji već da ide munjevitom brzinom i to obično prolazi negdje pored mene. Tek rijetko i mene povuče za sobom, onako snažno i silno. Pa me baci i ostavi da se pitam gdje sam i kuda ću dok skupljam komadiće razasute svuda po nepreglednom polju nepreboli.
Zato što nastavljam, predstavljati se neću. Predstavljena sam već mnogo puta a moje ime otkriveno nepoznatim sjenama ništa nije promijenilo ili pomoglo da stvari budu bolje, da idem i ne zastajkujem, da ne posrćem i da se ne osvrćem, da ne pravim pogrešne izbore, da život častim samo sretnim momentima...
Ovdje ću ispisati svoju dušu. A ako čitate nečiju dušu, je li ime zaista neophodno za poznavanje i prepoznavanje? Duša stanuje u pogledu, pa ako moju iščitate, pa nam se oči negdje sretnu, prepoznat ćemo se sigurno. I pustite tada da tišina ispriča ono što duše odšute. Moja duša je ranjena. Ranjena je mnogo puta. I čini mi se da je jedino na ovaj način mogu zacijeliti i izliječiti - da je otvorim i pustim da slobodno luta od kutka do kutka svijeta tražeći neku koja će odslušati njenu bol, razumjeti i pomoći joj da je sahrani zanavijek.
Riječ je uvijek most između nas i drugoga, zato ću pustiti da pređe i one neosvojive i upozna neku koja će joj biti putokaz kako da u sebe samu sakupi sve slomljene dijelove i ponovo bude cijela i oslobođena. Neka riječi ispisane ovdje izbave moju dušu iz tame u kojoj spava i neka je natjeraju da ponovo, pročišćena, vjeruje. Da vjeruje u sve ono u šta je naivno vjerovala dok je nisu slomile oluje i ranili vjetrovi. Da vjeruje da je bolje sutra odmah tu, tik iza ugla, i da samo čeka pravi osmijeh pa da osvane. Jednostavno, da vjeruje... Ima li išta važnije od nade? I išta strašnije od njenog ugasnuća? Ima. Strašnije je još samo kad živa duša mrtva hoda. Ugasla. Uvehla. A živa.
Dobro došli.